Nakon odustajanja od izleta na Tuhobić zbog lošeg vremena, devet hrabrih planinara 14. ožujka 2026. sastaje se kod Hrv. doma i kreće u osam sati s tri automobila prema Sesvetama. U Soblincu stajemo na kavu i krećemo dalje prema našem polazištu, selu Planina Donja. U selu parkiramo kraj stare crkve sv. Jurja (utemeljene 1261. godine), gdje nas čeka još dvoje dragih planinara iz Zagreba. Odmah s parkinga „obrušavamo” se kroz obližnju šumicu do potoka Vukov dol u selu Gornja Planina.
Gazeći po potoku, izbijamo na poučnu stazu „Planinski melini”. Staza je koncipirana kao izletište s etno prikazom nekadašnjih mlinova i zabavnom stazom za djecu.
Dalje prolazimo kroz središte sela i skrećemo uz potok na šumsku stazu, bez strmih uspona.
Nakon nešto više od kilometra šumskom stazom dolazimo do sjevernog obronka koji vodi prema vrhu Rog i tu počinje oštar uspon koji nas vodi do pećine „Velika peć”.
Pećina je širokog ulaza i prve dvorane u dužini od 20 metara, koja se sužava i ima dodatne dvije manje prostorije kojima se može prići kroz otvor od 36 cm širine, što mi nismo istraživali.
Nakon kraćeg odmora nastavljamo uspon oštrom strminom do grebenskog dijela staze i vrha koji se također zove Velika peć, gdje susrećemo ozbiljnog i potpuno opremljenog penjača koji se sprema na svoj trening apsajlanja (spuštanje pomoću užeta). On nam otkriva kako je ovaj dio staze najteža markirana staza Medvednice.
Rastajemo se s njim i krećemo dalje šumskom stazom kroz crnogoricu te dolazimo do brežuljka na kojemu su postavljeni stol i klupice, što koristimo za odmor i povratak energije u obliku slanih i slatkih zalogaja nakon oštrog uspona.
Poslije ovog odmora s gablecom, otvara nam se apetit i žurimo dalje prema domu na ručak. Ubrzo prolazimo ispod vrha Rog (742 m); nemamo vremena za uspon jer već osjećamo miris fileka koji nas mami prema domu. Zastajemo samo kratko kod Kapelice hrvatskih mučenika, podignute u čast svima onima koji su kroz vjekove dali život za Hrvatsku.
Ubrzo smo kod planinarskog doma „Lipa-Rog”, zauzimamo stolove vani, naručujemo ručak i piće, razgledavamo okoliš i bacamo poglede s vidikovca (30 metara).
Uz ugodno društvo vrijeme brzo prolazi i nakon dužeg odmora spuštamo se najkraćom stazom do parkinga. Tamo se rastajemo s našim Zagrepčanima, a mi nastavljamo prema Petrinji, kamo stižemo oko 17 sati.
Ovim stazama prešli smo nekih sedam kilometara. Iako se čini malo, bilo je raznoliko i sadržajno – za nas pravo otkriće.