Opaku i pogubnu prirodu Prokletija najbolje su osjetili oni koji su po njima tražili egzistenciju, putovali ili skrivali glavu od kakvog progona poznavajući ih i u vrijeme snjegova, oluja, čopora divljih životinja, lavina i bujica. Zato se ljudi koji su dali ime ovim planinama i danas čude kada među njih naiđe netko kome se nakon tri lijepa dana Prokletije učine rajem na zemlji i neviđenim biserom prirode.Ledenjaci su među ovim stijenama plesali svoj divlji ples uz muziku koju su im puštali gorski demoni i opake vještice, a njihovi bezbrojni tragovi plijene ljepotom i obuzimaju strahopoštovanjem.
Život u ovom planinskom kotlu je uvijek blizu borbe za opstanak pa mu i krsno ime sasvim odgovara.
Slabo naseljeni prostor Prokletija uvijek je bio malo izvan ruke od povijesnih događanja i prometnih pravaca pa su njihove padine još uvijek u rukama Prirode. Ceste, pruge, tuneli, žičare i skijaške staze lebde u glavama entuzijasta koji ovdašnjem stanovništvu žele lagodniji život, ali nadam se, nemojte mi zamjeriti, da ja to neću dočekati. Ne znam da li bih mogao gledati civilizacijske okove na plećima prokletijskog Golijata po kojem su brazdali najveći balkanski ledenjaci i šarali posljednji karavanski putevi.
Nas dvojica iz HPD Zrin iz Petrinje došli smo u ove krajeve puni planinarskih motiva i raznih strepnji. Smjestili smo se na Plavskom jezeru uz botanički vrt prokletijskog poklonika Miće Praščevića, a raniji dolasci su pomogli u definiranju planinarskih tura i ciljeva. Najviše smo se plašili lošeg vremena i neprilika uzrokovanih političkom nestabilnošću u ovom graničnom području Crne Gore, Kosova i Albanije.
Neposredni povod dolaska bio je uspon na Đeravicu, najviši vrh Kosova (2656 m) i drugi najviši vrh Prokletija, odnosno učešće u prvom organiziranom pohodu od 1998. godine. PSK Hrid iz Plava u suradnji sa PS Crne Gore u okviru projekta „Prokletije bez granica“ organizirao je pohod u kojem je učestvovalo 85 planinara iz bivših jugoslavenskih republika, osim Makedonije. Mi smo bili jedini iz Hrvatske. Projekt „Prokletije bez granica“, koji kao veliki ruksak na leđima nosi Enes Drašković, predsjednik PSK Hrid, obuhvaća uspone na tri prokletijska vrha u tri države - Maja Jezerce u Albaniji, Đeravicu na Kosovu i Zlu Kolatu u Crnoj Gori. Uz kavu prekidanu brojnim mobitelskim pozivima Enko nam je ispričao priču o Prokletijama koje će biti manje proklete, a više okrenute zajedništvu u čuvanju i proživljavanju njihove snage i čarolije. Spomenuo je i probleme oko prošlogodišnjeg pohoda za čije otkazivanje sam saznao dan uoči održavanja.
Krenulo se rano 16. srpnja 2011. iz Babinog polja i katuna Bogićevica, preko zelenih obronaka, ispod tamno smeđih stijena, preko bezbroj blještećih potoka i pored smirujućih ledenjačkih jezera. Pohod je trajao 12 sati, crnogorski i kosovski granični policajci su nas srdačno dočekali i ispratili, a pohod je vodio istaknuti plavski planinar Zuvdija Barjaktarević. Svih 85 planinara je izašlo na vrh, tako da su i djevojke u godinama, koje su se nogu pod nogu nosile sa tempom kolone, zasjale širokim osmjesima nad mokrim majicama po vršnom grebenu Đeravice.
U iduća dva dana pridružili smo se na pohodima grupi planinara iz Prirodnjačkog društva Bukvalist iz Novog Sada koju je po okolnim vrletima vodio član Visokogoraca Grne Gore Aleksandar Đaić. Pokazalo se da imamo iste ciljeve: 17. srpnja Karanfil-Sjeverni vrh (2460 m), a 18. srpnja Maja e Rosit (2525 m). U dobrom društvu hodali smo 9 i 14,5 sati na turama u kojima ništa nije lako i ništa nije blizu. Posebno moram pohvaliti sposobnosti crnogorskog vodiča koji je preko 15 m širokog, izuzetno strmog i opasnog odronom odnesenog dijela planinarske staze osigurao i preveo cijelu grupu. Neki su nakon prijelaza uz suze i u šoku priznali da im je to bio najveći strah u životu.
Slijedeći neželjeni adrenalin izbjegavali smo na putu prema kući provlačeći se kroz zasjede prometne policije četiriju država.
Tri dana u Prokletijama zvuči daleko i egzotično, ali je prije svega naporno. Mislim da je posebna ljepota i šarm Prokletija u izrazitoj gustoći zašiljenih, stršećih grebena i dubokih dolina pod njima.
Dostupni vrhovi, livade koje su zbog kratkog ljeta pretrpane cvijećem, bijeli sipari, kristalne bujice i ledenjački mirna jezera malo zavaraju umorno tijelo i ublaže tragove strmih uspona.
Uz dugotrajna hodanja, neosigurane eksponirane prijelaze („da se prirodno ne nagrdi“) i bol u vratu od gledanja gore-dolje sigurno nećete cijeli dan ponavljati „Dobar dan“, a ljudi koje sretnete na nekom prijevoju znaju kako se zove dolina iz koje dolaze i vrh koji se vidi. Ponudit će vas „vodom iz bureta“ ili nečim slatkim i obavezno razmijeniti neko pitanje ili odgovor.
Katuni na većim visinama uglavnom su napušteni, a domaće djevojčice koje sretnete kako šeću dolinom Grbaja pozdravit će vas na engleskom jeziku.
Gledajući sa Maja Rosita preko albanske granice koja, na veliku radost planinara, više nije željezna zavjesa, uvjerili smo se da crnogorske Prokletije čine samo oko 20% ukupnog prokletijskog masiva, a da se preko čarobnih Krasnićkih Prokletija prema Jadranu širi prostor bezbrojnih špiceva i grebena. Pomislio sam da tamo ima vrhova za cijeli planinarski život i pitao sam se da li su ih dohvatili samo
ljudsko oko i planinarsko srce.
Tri dana u Prokletijama kao tri velika doživljaja.
Miloš Bjelajac - HPD Zrin Petrinja
Fotografije: Saša Juić
