Hrvatsko planinarsko društvo ''Zrin'' Petrinja

Kostelsko gorje

Kostelsko gorje

(Veliki Tabor -Vinagora-Kuna gora -Pregrada)

 

Iako je prognoza vremena bila kiša ,27.04 2019. četrnaest planinara Društva autobusom se uputilo u Zagorje oko 7 h uživajući usput u zelenim bregima i rascvjetalim krajolicima. Kavicu smo popili u Krapinskim Toplicama nakon čega nastavismo put prema Desiniću.

Prvo smo odlučili razgledati Veliki Tabor : dvorac iz 15. stoljeća koji je nedavno potpuno obnovljen. Dočekao nas je simpatični vodič koji nas je na zanimljiv način proveo kroz povijest dvorca i njegove legende.

Dalje se autobusom zaputismo do Vinagore gdje je bio početak naše hodnje po Kostelskom gorju.U Vinagori smo uživali u lijepim krajolicima zagorskih brega i izvana pogledasmo lijepu crkvu " Marije od pohoda" sa zanimljivim "cintorom" o čemu nam je nešto rekao naš Šuco.

Vrijeme se popravilo. Uz" brege gor i niz brege dol"  uživali smo u proljetnoj šumi, livadama i vinogradima s vikend kućama. Pred kraj hodnje  nam je začelje kiša ipak  malo poškropila ali uglavnom suhi dođosmo do odredišta planinarske kuće " Kuna Gora"gdje se upravo održavalo natjecanje u pravljenju kotlovine - "Kotlijada"u sklopu Dana grada Pregrade na koji nam se s terase doma pružao prekrasan pogled.  Uz ljubazne domaćine i ponudu gemišta od domaćeg vina te kotlovinu od natjecanja, družili smo se i okrijepili

.Nakon odmora i druženja smo se spustili stazom "Križnog puta" u Pregradu gdje nas je čekao autobus . Oko 19 h, bez teškoća u putu, vratili smo se u Petrinju.

Vlasta Kaurinović

 

 

Dan medvjeđeg luka 2019

Danas je pod dirigentskom palicom Nade Tanković održana radionica nazvana Dan medvjeđeg luka na kojoj je sudjelovalo dvanaest osoba. Vrijeme okupljanja bilo je 9:00 sati, a mjesto održavanja Hrastovačka gora i planinarski dom Matija Filjak. Naša Nada je aktivna planinarka HPD-a Zrin iz Petrinje koja pršti pozitivnom energijom, srdačnošću, ali i ogromnim znanjem o ljekovitim biljkama. Djelić svojih saznanja danas je nesebično podijelila s nama. Pokazala nam je carstvo medvjeđeg luka na Hrastovačkoj gori čija berba je u punom jeku, a po Nadinoj procjeni bit će ga svježeg za branje još naredna dva tjedna. Stoga, stignete još u berbu! Saznali smo kako je medvjeđi luk (crijemuš, sremuš, divlji luk ili šumski luk, a lat. Allium urinum) ime dobio kao proljetna poslastica medvjedima koji se bude iz zimskog sna. Miriše na češnjak, mnogi ga smatraju ljekovitijim od češnjaka. Mladi i sočni proljetni listovi bogati su vitaminom C i karotenom, sadrže i alicin koji ima antibiotsko djelovanje. Ljekovit je samo u svježem obliku, a pomaže u otklanjanju zdravstvenih tegoba dišnih putova, srca i krvožilnog sustava, probavnih, želučanih i crijevnih tegoba, a odličan je i za bolji rad jetre, žuči, bubrega, mokraćnog mjehura. Sprječava i liječi i bolesti kostiju i zglobova. Kao stvoren je za proljetno čišćenje organizma. Od medvjeđeg luka mogu se pripremati salate, umaci, juhe, pesto ili se može koristiti kao začin za sir i namaze. Svi sudionici radionice zaronili su u područje Hrastovačke gore koje obiluje ovom ljekovitom biljkom. Stvarno je veliko područje šumskog tla prekriveno ovom ljekovitom biljkom! A kako se tek "čuje"! Napunili smo svoje vreće medvjeđim lukom upijajući usput informacije o ostalim ljekovitim biljkama koje smo nalazili putem poput koprive (od kojih smo vidjeli tri različite vrste) ili dobričice, ali i uspoređujući medvjeđi luk, točnije razlikujući ga od mrazovca koji mu je sličan, ali je otrovan. Popeli smo se do planinarskog doma u kojem smo dobili recepte za jela sa medvjeđim lukom, ali i korisne savjete vezane uz konzerviranje medvjeđeg luka. Međutim, nismo se zadržali samo na teoriji nego smo u planinarskom domu uživali u praktičnom dijelu radionice. Degustirali smo pesto, pite sa sirom, krumpirom i madvjeđim lukom i svi skupa se najeli fritaje (ili po domaći kajgane) sa medvjeđim lukom koje nam je Nada pripremila. Bilo je za prste polizati! Atmosfera je bila odlična, ali mislim da to ne trebam posebno niti napominjati. Želim našoj Nadi reći jedno veliko HVALA na cijeloj organizaciji i realizaciji današnje radionice i nesebičnom dijeljenju svojih znanja o ljekovitom bilju. A svima ostalima hvala na ugodnom, opuštajućem društvu u kojem je dan projurio sam tak!

Kristina Suppe

 

Radna akcija 2019

Svake godine u radnoj akciji na planinarskom domu Matija Filjak na Hrastovačkoj gori sudjeluje sve više planinara i njihovih prijatelja. Većina sudionika su članovi HPD-a Zrin iz Petrinje, a pridružila su im se i dva sisačka planinara, te tri biciklista, člana petrinjskog BikeAround-a. Sveukupno je u radnoj akciji sudjelovalo 36 osoba. Dovozila su se, pilila i slagala drva za sljedeću zimu, generalno se očistio planinarski dom i uredio Vrt osjetila, a sve u vrlo ugodnoj i opuštenoj radnoj atmosferi. Vrijeme je poslužilo vrijedne planinare koji su napravili puno posla, družili se i svi do jednog zaslužili okrjepu na kraju obavljenog posla.

Kristina Suppe

 

Kozara 2019

Sudjelovali smo u pohodu Pozdrav proljeću kojeg organizira planinarsko društvo Klekovača iz Prijedora. Kažu domaćini da se na Kozari skupilo oko 2000 ljudi iz 93 planinarska društva, a nas Zrinovce je već tradicionalno organizirao naš Miloš, pravi majstor organizacije i dobre vibre. Pokret je bio u 5:30 ujutro sa Trga mini-busom u kojem se vozilo nas 18, a još dvoje dragih planinara išlo je autom skupa s nama najprije do Prijedora i jutarnje kave, a potom i do sela Rajkovići. Tu je počinjao uspon do Kozaračkog kamena s čijeg vrha na 658 m puca krasan pogled na Prijedor i okolicu. Nakon kraćeg predaha i uživanja u pogledu uslijedilo je hodanje dalje do Mrakovice na visini od 806 m. Sunčano i toplo vrijeme bilo je kao naručeno za trosatno hodanje do cilja na kojem nas je čekao grah. Atmosfera je bila odlična, nakon klope uslijedio je i odmor na livadi podno spomenika Dušana Džamonje. Spomenik je sagrađen iste godine koje sam se ja rodila, a u spomenik se može i ući. Dobro, ako nemate majicu za koju se bojite da bi je mogli oštetiti na betonu. Ili ako ste previše papali. Ili ako ste bujnog poprsja. Moji dječaci i ja nismo imali niti jedan od navedenih izgovora, pa smo uspjeli ući u spomenik na Kozari. Nekolicina planinara posjetila je muzej, jedan dio je zadrijemao na osunčanoj livadi, a imali smo i predstavnike u plesanju kola. Kao i obično, svak je našao nešto za sebe. Uslijedio je silazak prema planinarskom domu Koltovača. Na tom putu zastali smo na prelijepom slapu Zečji kamen koji je okruženom stijenama. Poseban prizor i ugodno osvježenje. Ma, nije nitko upao nego smo se osvježili umivajući se vodom s izvora. Malo po malo, korak po korak, približavali smo se našem odredištu. Moram svakako napomenuti da je Mila jako pazila na Ivančicu te kako je s nama bila planinarka koja je već 4 godine naš član, a ovo joj je bio prvo planinarenje. I da smo svi skupa uživali. Prijatelji koji imaju pametne satove rekli su da smo prošli 18 i pol kilometara, a meni je od te brojke važnije bilo društvo, priroda, smijeh, povezanost. Ma, raspoloženje nam nije pokvarila ni reakcija konobara u Prijedoru koji se dlanom zveknuo po glavi kad je vidio čopor od nas 20 na terasi. I to smo okrenuli na dobru zafrkanciju, popili piće u odličnom raspoloženju, a u suton krenuli prema Petrinji. Čekanje na granici se odužilo na sat i pol, pa smo doma došli kasno navečer umorni, ali zadovoljni i obogaćeni još jednim divnim izletom.

Kristina Suppe

 

Zavižan 2019

Apsolutno sve stvari u životu događaju se baš u određeno vrijeme. Trebaju sazrijeti i uz malo dobre volje, organizacije dragih prijatelja i... vlastite odlučnosti dogodit će se. Tako je meni, nakon mnogih planinarskih godina, brojnih planina, četiri ljetna Zavižana, najzad došlo vrijeme za jedan pravi zimski Zavižan. Tomo i Saša pomno su sve dogovorili, ispitali teren i rezervirali noćenje u planinarskom domu na Zavižanu za nas dvanaest planinara. Hvala vam, dečki! Prvobitni plan je bio dovesti se do Alana, pa pješačiti Premužićevom stazom do Zavižana. Tu stazu je u vremenu od 1930. do 1933. godine sagradio građevinski inžinjer i nastavnik Ante Premužić, dugačka je 57 km, prosječna širina joj je 1,20 m, najviša točka kraj koje smo prošli nalazi se na 1630 m i predstavlja pravo umijeće slaganja kamena suhozidom. Hodanje po Premužićki je pravi užitak, ali i privilegija planinara. Vremenske neprilike, točnije snježni zapusi na tom dijelu Velebita spriječili su naš prvobitni plan. Nije sazrijelo vrijeme za hodanje od Alana do Zavižana. Tako smo autima došli do Zavižana i pješačili Premužićevom stazom u suprotnom smjeru, dakle od Zavižana do Rossijeve kolibe. Naravno da je i na tom dijelu Velebita u ovo doba godine bilo snijega. Nama u prilog išla je činjenica kako se tak snijeg nije smrznuo na stazi jer je temperatura bila nekoliko stupnjeva iznad ništice. Hodali smo po mekanom snijegu i moram priznati da to nije uopće jednostavno. Taj snijeg je na dijelovima bljuzgav, na dijelovima brašnast, a na manjim dijelovima i zaleđen, pa se na svaki, ama baš svaki korak treba dobro paziti. Nema zvjerinjanja i usputnog fotografiranja prelijepog Sjevernog Velebita. Osim toga, takvo hodanje po snijegu zahtijeva mnogo više energije, a ja sam svojom poprilično zadovoljna. Još da se nisam pokliznula na početku Premužićeve, pala na koljeno i šaku koja je kasnije naotekla (izgleda i boli kao da sam se šorala s nekim), moje hodanje bi bilo idealno. Zato je idealno bilo vrijeme - sunčano, ne previše hladno, a na vrhovima standardno vjetrovito. Još jedan vrh koji mi je tek sada sazrio (premda sam više puta kraj njega prošle, ali bez uspona) je Gromovača na 1676 m. Na tom usponu i vrhu nedostajao mi je jedino moj Lovro u "Creme de la Creme" ekipi. Jakov treba još malo sazrijeti za takve uspone. Još jedna jako važna stvar je bila savršena, a to je društvo. Osjetila sam jako puno pozitivne energije, čula zarazni smijeh prijatelja s kojima nisam neko vrijeme planinarila, brbljala ili samo šutjela u tom društvu, sve je bilo pozitivno, dobro i prihvatljivo. Kada smo nakon 17 km snježnog hodanja došli sa stvarima na planinarski dom na Zavižanu, tamo smo zatekli 30-tak zagrebačkih planinara iz HPD-a Kapela. Nekolicina nas je mrko gledala jer su oni, zahvaljujući našem Saši koji je naš smještaj rezervirao i potvrdio na vrijeme, noćili na klupama i madracima s obzirom da u domu nije bilo dovoljno kreveta za sve nas. Bez obzira na to, velikodušno su nas nahranili grahom (sve pohvale divnoj gospođi Jagodi, tajnici njihovog društva), ujutro počastili i kavom, a druženje uz pjesmu i pokoju čašicu odužilo se do nekog doba večeri. Do fajrunta su ostali najizdržljiviji, a fantastična trojka uputila se i na noćni uspon na Zavižansku kosu. Vrijeme za moj uspon na kosu sazrijelo je u nedjelju ujutro. Čarobno! Posebno! Savršeno!

Kristina Suppe